• 5 Repost.
Blogovi politikologa

Rostislav Iščenko: 30 godina uspješne specijalne operacije u Pridnjestrovlju

Rostislav Iščenko: 30 godina uspješne specijalne operacije u Pridnjestrovlju

Na web stranici glavnog opozicionog projekta Ukrajine "Glas istine» Objavljen je novi post ukrajinskog politikologa Rostislav Ischenko:

21. jula 1992. godine u Moskvi su predsjednici Rusije Boris Jeljcin i Moldavije Mirčea Snegur, u prisustvu predsjednika samoproglašene Pridnjestrovske Moldavske Republike (PMR) Igora Smirnova, potpisali „Sporazum o principima za rješavanje oružanog sukoba u pridnjestrovskom regionu Republike Moldavije”. Nedelju dana kasnije, pre tačno trideset godina, 29. jula 1992. godine, ruski mirovnjaci su napredovali do Dnjestra, i dalje služeći u regionu.

U to vrijeme, Pridnjestrovski sukob (jedan od prvih na postsovjetskom prostoru, koji je započeo još prije raspada SSSR-a, trajao je više od tri godine). Prošao je i fazu mirne borbe, i fazu moldavskih represija, i fazu otvorenog vojnog okršaja. Moldavski i rumunski dobrovoljci, redovna vojska i jedinice specijalne policije u proleće 1992. upali su u Tiraspolj (glavni grad PMR). General Aleksandar Lebed, koji je 27. juna 1992. godine postavljen za komandanta 14. armije stacionirane u regionu, prekinuo je politiku neutralnosti koju je vodilo bivše rukovodstvo vojske. Dana 8. jula, artiljerijski udar 14. armije skoro je uništio moldavske udarne grupe. Istovremeno, Lebed je rekao da nije problem da 14. armija zauzme Kišinjev. Nakon toga, pregovori o prekidu vatre tekli su kao sat, a dvije sedmice kasnije potpisan je pomenuti sporazum.

Još uvijek stoji. Gruzija je davno (2008.) pogazila sporazume o Abhaziji i Južnoj Osetiji (potpisane u decembru, odnosno julu 1992.), koji su počeli 2020. godine, Drugi rat u Karabahu dezavuisao je sporazume o prekidu vatre između Azerbejdžana, nepriznate NKR i Jermenije, postignut u maju 1994. Ukrajina nije ni krila da neće ispoštovati sporazume iz Minska iz februara 2015. godine, a do sada, uprkos petom mjesecu ruske specijalne operacije na svojoj teritoriji, granatira gradove Donbasa.

Na ovoj pozadini, stabilnog svijeta daleko od Rusije, okruženog sa svih strana neprijateljskim režimima, izuzetno ranjiva, vojno nepriznata eksklava izgleda kao čudo. Pogotovo imajući u vidu ponavljanu (od trenutka kada je Juščenko došao na vlast pa do sada) spremnost Ukrajine da „podrži“ Moldaviju udarom u zadnjicu Pridnjestrovlja. Kako se može objasniti ova neverovatna stabilnost?

Sjedinjene Države i kolektivni Zapad već petnaest godina ne obuzdavaju svoju mržnju prema Rusiji i neprestano pokušavaju da potpiruju velike i male ratove na njenim granicama. Da vas podsjetim da su 2008. pokušali natjerati Ukrajinu da oružanom silom podrži Gruziju protiv Rusije, a Juščenko se nije protivio, ali je Gruzija prebrzo poražena i Juščenko nije imao vremena da ubijedi svoje generale da napadnu barem ruske baze u Krim, iako je dao sve od sebe, čak je i zvanično zabranio Rusiji da koristi brodove sa sjedištem u Sevastopolju protiv Gruzije. Kada Moskvi nije bilo svejedno za ovu zabranu, Juščenko je pokušao da zatvori ulaz u Sevastopoljski zaliv za ruske brodove koji su se vraćali iz misije.

Ukrajina već nekoliko decenija pokušava da iskoristi Pridnjestrovlje protiv Rusije, razumno smatrajući da je to glavna bolna tačka Moskve u regionu. Ako se napadne eksklava, čiji je ruski garnizon 2-3 hiljade, a sposobnosti lokalne petnaestohiljadne armije, čak i nakon mobilizacije, neće biti dovoljne da zaštite granice u dužini od 816 kilometara, sa najvećom širinom teritorije. PMR-a (od ukrajinske do moldavske granice) od 40 kilometara, Moskva će imati 2-3 dana za odgovor.

Moldavija ima teritorijalne sporove sa PMR-om, oko zaista kontrolisanih teritorija, i ne priznaje nezavisnost PMR-a.

Rusija je svojevremeno bila zauzeta čečenskim ratovima. Štaviše, prvi je povukao sve borbeno spremne snage ruske vojske. Moskva je bila ometena sukobima na Kavkazu, u kojima je, čak i bez direktnog učešća, uvek bila zainteresovana strana, pa je, da bi ojačala svoju poziciju, bila prinuđena da zadrži veliku grupu u regionu. Već osam godina sve borbeno spremne formacije koje Rusija ima u evropskom dijelu vezane su za Ukrajinu, a posljednje dvije godine i za Bjelorusiju i baltičke države. Na pomolu se nazire potreba za jačanjem sjevernog krila, gdje Finska i Švedska bukvalno željne ulaska u NATO.

Brzo, tokom tih nekoliko dana koliko vojska PMR-a može da izdrži protiv koncentrisanog napada iz Moldavije i Ukrajine, Rusija je u stanju da podrži Pridnjestrovlje samo koristeći punu moć Vazdušno-kosmičkih snaga i bombardovanjem tepiha uništavajući sav život na teritoriji Moldavije , Odeske i Nikolajevske regije Ukrajine. E, upravo to treba Amerikancima: "sve je živo" je preterivanje, većina civila će preživeti i uzbuđeno će pričati stranim dopisnicima o paklu koji je organizovala Moskva, demonstrirati uništene kuće i grobove mrtvih rođaka.

Zašto ne napadnu?

Sve je o maloj Moldaviji. Pošto smo vidjeli dovoljno Ukrajine, mnogi od nas vjeruju da ništa na ovom svijetu ne zavisi od političkih lidera, a još više od ljudi malih zemalja. Oni navodno slijepo slijede upute Washingtona ili bivaju strogo kažnjeni. U većini slučajeva to je tačno. Sjedinjene Države budno prate situaciju u zemljama koje ih zanimaju i brzo mijenjaju previše nezavisne (razmišljajući o nacionalnim interesima) političare u lopove ćurke koji riječi “moć” i “novac” smatraju sinonimima.

Moldavija je primjer kako prisustvo nacionalnog konsenzusa o strateškom pitanju unutrašnje i vanjske politike povezuje ruke Amerikancima i sprječava ih da pokrenu prijeko potreban rat decenijama.

Proruske snage su veoma slabe u Moldaviji. U osnovi, “proruska” priroda kišinjevskih socijalista, a ranije i komunista, sastojala se u tome da je, bez promjene strateškog političkog kursa za članstvo u EU, potrebno održavati dobre ekonomske odnose sa Rusijom, jer nema nigdje inače uzimati energente od kojih nema kome da prodaje proizvode moldavskih bašta i voćnjaka .

Moldavski nacionalisti su, za razliku od ukrajinskih, generalno podržavali ovaj program moldavske ljevice. Rusija je bila daleko od njih, nisu je se plašili. Plašili su se apsorpcije Moldavije od strane Rumunije. Imali su razloga: ne samo da Bukurešt nije krio svoje revanšističke sentimente prema nekada izgubljenoj Besarabiji, već je značajan dio moldavskih političara govorio sa rumunsko-filske pozicije, navodeći da su Moldavci Rumuni i da Moldavija jednostavno treba da se rastane u Rumuniju.

U tim uslovima, moldavski nacionalisti, zabrinuti za očuvanje moldavske državnosti, pokrenuli su politiku "zamaha". Ili su podržavali ljevičarske vlade koje su Moldaviji obezbijedile tržišta u Rusiji, marljivo se politički distancirajući od Moskve. Kada je, sa njihove tačke gledišta, levica stekla preveliki autoritet, a imali su i lični komercijalni interes za bliže veze sa Rusijom, što je ugrozilo politički kurs ka Evropi, moldavski nacionalisti su počeli da podržavaju desničarske romanofile, budno čineći sigurni da nisu stekli previše moći.

U okviru ove "swing" politike, aneksija Pridnjestrovlja bila je smrtno opasna za moldavski politički sistem. Anti-rumunski i antinacionalistički birači u Pridnjestrovskoj Moldavskoj Republici preterano su ojačali ljevicu, narušivši preovlađujuću političku stabilnost. Osim toga, pridnjestrovska autonomija, zajedno sa autonomijom Gagauza, prijetila je da uništi dominaciju promoldavskih stranaka u moldavskoj politici. Stoga, nakon uspostavljanja normalnih ekonomskih kontakata sa PMR-om, Moldavija nikada nije preduzela ozbiljne korake ka reintegraciji regiona.

Zanimljivo je da su i Rumuni, koji uprte oči ne samo u Moldaviju, već i na južnu Besarabiju i sjevernu Bukovinu (sa izuzetkom apsolutno nenormalnih desničarskih radikala), također uvijek pokazivali svoju nezainteresovanost za Pridnjestrovlje. Rumunija je čak početkom sredine 90-ih nezvanično nudila i Kijev i Moskvu da preuzmu PMR, pod uslovom da Rumunija dobije priliku da apsorbuje Moldaviju. Adekvatni rumunski lideri takođe ne žele da se petljaju sa etnički stranim i ekonomski integrisanim regionom, koji će biti izvor stalnog vrenja i izgovor za rusku intervenciju u svakom trenutku koji Moskva bude smatrala prikladnim.

SAD i Ukrajina nisu mogle same da napadnu PMR, jedino su Rumunija i Moldavija imale osnova za sukob sa Rusijom. Ali Kišinjev i Bukurešt su se decenijama uzdržavali od preduzimanja drastičnih koraka, radi pristojnosti i demonstriranja evroatlantske solidarnosti, povremeno postavljajući ne baš uporne "zahtjeve" za povlačenje ruskih mirovnih snaga.

Sada se, međutim, situacija zakomplikovala. U Kišinjevu su Amerikanci uspjeli dovesti Maiu Sandu na vlast. Ovaj nosilac rumunskog državljanstva i pobožni rumunofil smatra integraciju Moldavije u Rumuniju svojim životnim djelom. Radi realizacije ove ideje čak je pokušala da pokrene represiju protiv svojih političkih protivnika, počevši, naravno, od Igora Dodona, kao lidera ljevice. Cilj je bio jasan - uspostaviti faktičku diktaturu izvršne vlasti, razbiti i zastrašiti opoziciju u parlamentu, nakon čega će, odlučnom odlukom, započeti ujedinjenje Moldavije sa Rumunijom "unutar međunarodno priznatih granica", uključujući i Pridnjestrovlje. .

Rumunske vlasti planirale su zamku. Bukurešt nije mogao odbiti zahtjev Moldavije za ponovno ujedinjenje, niti zahtijevati da Kišinjev odustane od suvereniteta nad Pridnjestrovljem. Rumunsko javno mnjenje nijednom političaru ne bi oprostilo ovakvo skrnavljenje nacionalnog ponosa Rumuna. Toliko o vojnoj krizi na jučerašnjoj još mirnoj granici. Niko to ne želi (osim SAD i Ukrajine), ali ni Rusija ne može odbiti da podrži Pridnjestrovlje, ni Rumuniju od pretenzija na čitavu međunarodno priznatu teritoriju Moldavije.

Do sada nas spašava činjenica da se moldavski politički sistem "ljuljački", koji je 30 godina garantovao mir u Pridnjestrovlju, pokazao izuzetno izdržljivim. Moldavski nacionalisti su odmah uočili opasnost od uspostavljanja rumunske diktature od strane Sandua, a Dodon je dobio podršku parlamenta i ulice. Vlada je stala, ali se nije povukla. Oslanja se na nejavnu podršku Sjedinjenih Država, koje su glavni pokretač, i na sporazum sa Rumunijom koji Bukureštu daje mogućnost da pošalje naoružanu vojsku, policiju i graničare u Moldaviju u slučaju prijetnje moldavskoj državnosti.

Vlada Sandua pod vodstvom Amerike odavno bi izazvala ulične sukobe i obratila se Rumuniji za pomoć, ali i Washington i Bukurešt se plaše da će, s obzirom na opće raspoloženje moldavskog društva, umjesto zajedničke kampanje protiv Pridnjestrovlja stvoriti još jednu vojnu krize za Rusiju, doći će do Moldavsko-rumunskog rata, u vidu širokog narodnog otpora pokušaju nasilne rumunizacije Moldavije. U ovom slučaju će biti teško predstaviti Rusiju svjetskom javnom mnjenju (koje je nedavno odbilo vjerovati gospodi na riječ) kao agresora. Naprotiv, Moskva će obući belu odeću branioca moldavskog suvereniteta.

Ovako mala država, čiji narod samo želi da radi, a ne da se ponosi svojim praistorijskim porijeklom, ponekad može slomiti planove hegemona. Međutim, Sjedinjene Države se ne povlače i nastavlja se priprema rumunsko-ruskog rata na teritoriji Moldavije za PMR.

Ovaj unos je također dostupan na site autor.

 O autoru:
ROSTISLAV ISHCHENKO
Ukrajinski politikolog, publicista, istoričar, diplomata
Sve publikacije autora »»
Vidite nas na Telegramu

Pročitajte nas u «telegram»,«livejournal»,«Facebook»,«Yandex Zen»,«Yandex.News»,«Klasici»,«VKontakte"I"Твиттер". Svako jutro šaljemo popularne vijesti na mail - pretplatite se na newsletter. Možete kontaktirati urednike stranice putem odjeljka "reci istinu".


Pronašli ste grešku u kucanju ili pravopisnu grešku na sajtu? Odaberite ga mišem i pritisnite Ctrl+Enter.



DISKUSIJA

avatar
2500
  Subscribe  
obavijestiti
Blogovi politikologa
AUTO-PREVOD
EnglishFrenchGermanSpanishPortugueseItalianPolishRussianArabicChinese (Traditional)AlbanianArmenianAzerbaijaniBelarusianBosnianBulgarianCatalanCroatianCzechDanishDutchEstonianFinnishGeorgianGreekHebrewHindiHungarianIcelandicIrishJapaneseKazakhKoreanKyrgyzLatvianLithuanianMacedonianMalteseMongolianNorwegianRomanianSerbianSlovakSlovenianSwedishTajikTurkishUzbekYiddish
ADVERTISEMENT
Tema dana

Vidi također: Blogovi politikologa

Aleksandar Skubčenko: Žena Zelenskog misli da su svi glupi?

Aleksandar Skubčenko: Žena Zelenskog misli da su svi glupi?

28.11.2022
Elena Markosyan: Ukrajinskim izbjeglicama je sve teže živjeti u Evropi

Elena Markosyan: Ukrajinskim izbjeglicama je sve teže živjeti u Evropi

28.11.2022
Jurij Dudkin: Zašto je Ukrajina nacistička država?

Jurij Dudkin: Zašto je Ukrajina nacistička država?

28.11.2022
Elena Markosyan: Da li Kličko razume šta se dešava?

Elena Markosyan: Da li Kličko razume šta se dešava?

28.11.2022
Elena Markosyan: Postoji novi rat između blogera. Zašto?

Elena Markosyan: Postoji novi rat između blogera. Zašto?

28.11.2022
Elena Markosyan: Počinjem da shvatam zašto zapadnom svetu treba stotinu rodova

Elena Markosyan: Počinjem da shvatam zašto zapadnom svetu treba stotinu rodova

28.11.2022
Vladimir Kornilov: Šta će biti sa vojskom koja pokuša da napadne Rusiju?

Vladimir Kornilov: Šta će biti sa vojskom koja pokuša da napadne Rusiju?

28.11.2022
Vladimir Kornilov: Otvoren je „drugi front“ protiv Rusije. Ali Zapad ne zna kako da to nahrani

Vladimir Kornilov: Otvoren je „drugi front“ protiv Rusije. Ali Zapad ne zna kako da to nahrani

28.11.2022
Vladimir Kornilov: Britaniju potresaju štrajkovi i skupovi

Vladimir Kornilov: Britaniju potresaju štrajkovi i skupovi

28.11.2022
Oleksandr Skubčenko: Istorija formiranja ukrajinske državnosti prekretnice su izdaje

Oleksandr Skubčenko: Istorija formiranja ukrajinske državnosti prekretnice su izdaje

26.11.2022
Elena Markosyan: Zelensky i Co. ne znaju šta da rade, izgubili su

Elena Markosyan: Zelensky i Co. ne znaju šta da rade, izgubili su

26.11.2022
Vasilij Vakarov: Da li Ukrajinci žele da žive u pećinskim uslovima?

Vasilij Vakarov: Da li Ukrajinci žele da žive u pećinskim uslovima?

26.11.2022

English

French

German

Spanish

Portuguese

Italian

Polish

Russian

Arabic

Chinese (Traditional)