• 5 Repost.
Blogovi politikologa

Rostislav Iščenko: Koncept ukrajinskosti: kao razlog neminovnog kolapsa Ukrajine

Rostislav Iščenko: Koncept ukrajinskosti: kao razlog neminovnog kolapsa Ukrajine

Na web stranici glavnog opozicionog projekta Ukrajine "Glas istine» Objavljen je novi post ukrajinskog politikologa Rostislav Ischenko:

Nisam iznenađen katastrofalnim stanjem ukrajinske državnosti. Iznenađuje me da je Ukrajina tako dugo izdržala.

Odluke koje su predodredile katastrofu donete su već u drugoj polovini Kučminog prvog predsedničkog mandata. Nakon što je američki agent Gorbulin uspio iznuditi Tabačnikovu ostavku na mjesto šefa predsjedničke administracije, vanjska politika Ukrajine postala je prozapadna bez otpora. Od tog trenutka, prozapadno Ministarstvo spoljnih poslova, uz podršku prozapadnog Saveta za nacionalnu bezbednost i odbranu, više nije nailazilo ni na akademski otpor Odeljenja za spoljnu politiku Predsedničke administracije. Pristalice alternativnog kursa izgubile su posljednju podršku u ukrajinskim državnim strukturama. Njihov izbor je bio jednostavan: da se povuku ili da se pomire i služe Molohu.

U periodu 1997-1998 formalizovane su odluke koje definišu "evroatlantske integracije" kao strateški cilj Ukrajine. Od tog trenutka moglo se sumnjati ko će pobijediti u globalnoj konfrontaciji (Rusija ili Zapad), ali samo čudo može promijeniti žalosnu sudbinu Ukrajine.

I ovo čudo se zamalo dogodilo. Gospod je jasno dao stanovništvu juga Rusije, koji je iznenada postao Ukrajina, priliku da dođe sebi. Prvi Majdan 2004. godine uvjerljivo je pokazao da Amerikanci i Evropljani nisu zainteresirani za manje ili više jaku Ukrajinu sposobnu da brani svoje interese. Čak i ako takva Ukrajina napravi prozapadni izbor. Zašto je Kučma vodio prozapadnu politiku (naročito u svom drugom predsjedničkom mandatu), a nije odgovarao ni Amerikancima, a oni su mu pripremili Majdan.

Amerikanci su morali da skinu Kučmu i značajan dio njegovog tima s vlasti jer je Kučmina birokratija bila orijentirana na zaštitu interesa nacionalnog proizvođača. Uprkos svoj korupciji (iako se u poređenju sa onim što se danas dešava u Ukrajini, Kučma se može smatrati neplaćenikom), režim drugog predsednika je nastojao da očuva, pa čak i, koliko je to moguće, razvije ukrajinski industrijski potencijal. Ispalo je loše, uključujući i zato što je odabrani smjer vanjske politike bio potpuno suprotan interesima industrijskog razvoja, ali su se Amerikanci i Evropljani morali stalno suočavati s otporom ukrajinskih vlasti, koje su pokušavale podržati svoje oligarhe u slučajevima kada su njihovi interesi su se sukobili sa interesima zapadnih partnera.

Majdan iz 2004. bio je potreban Amerikancima da zamijene režim prozapadnih industrijalaca (nacionalnih proizvođača) režimom prozapadnih bankara (kompradora). Zato im prilično profesionalna (za ukrajinske standarde) ekipa pokojnog Kučme (koja je tek 2010. konačno preformatirana u Janukovičev tim) nije odgovarala, a osrednji, lijeni i neadekvatni Juščenko se odjednom skupio kao klin. Amerikancima je trebao takav slabovoljni izvođač.

Ali ispostavilo se da unutrašnje ukrajinske snage koje su preuzele vlast uz pomoć Majdana 2004. godine nisu mogle da je zadrže. Zemlja još nije toliko pogođena od strane Bandere da je na njenoj pozadini „evropski izbor“ izgledao kao manje od dva zla. Industrijske elite jugoistoka još nisu potpuno izgubile volju za otporom. Amerikanci još nisu imali na ukrajinskoj teritoriji, u ukrajinskoj vojsci i ukrajinskim specijalnim službama, dovoljan broj obučenih militanata i njihovih agenata za implementaciju vojnog scenarija.

Elite jugoistoka koje su pobijedile 2006., predale vlast 2007. i vratile se na vlast 2010. imale su priliku da izvuku zaključke iz lekcije prvog Majdana, da shvate da ih zapadni partneri ne vide kao ravnopravne učesnike globalnih ekonomskih procesa. . Njima se može dozvoliti samo da pljačkaju Ukrajinu u ime i za račun zapadnih partnera, ostavljajući sebi ne preveliki procenat za usluge. One koji budu zastupali princip ravnopravnosti u odnosima sa Zapadom, Zapad će pokušati da uništi.

Jedini način da prežive industrijske elite Jugoistoka i političke snage koje su im služile bio je da se oslone na potencijal proruskih birača, izgrade prijateljske odnose sa Rusijom, uđu u sve postsovjetske integracione strukture, uključujući Carinsku uniju ( EAEU još nije bio stvoren) i ODKB. Odnosno da ide putem belorusije.

U kontekstu stalno rastućeg pritiska Zapada na Rusiju, Moskvi je bilo korisno da se zatvori sa teritorijama prijateljske Ukrajine i Bjelorusije. Da je ukrajinsko rukovodstvo pokazalo barem onu ​​minimalnu volju za otporom, koju je Lukašenko pokazao u avgustu 2020. godine, Rusija ne bi dozvolila Zapadu da razbije ukrajinsku državnost, kao što ne bi dozvolila ni uništenje bjeloruske. Jer problematični saveznik na zapadnoj granici Rusije je mnogo bolji od otvorenog neprijatelja.

Ali Janukovič se predao Zapadu mnogo prije svog predsjednika i drugog Majdana. Tokom Juščenkovog puča 2007. godine, Janukovič je imao snagu zakona i ozbiljan resurs sile na svojoj strani. Kampanja Nacionalne garde protiv glavnog grada, koju je Juščenko pokušao da organizuje, nije uspela. Tada su snage sigurnosti (s rijetkim izuzecima) i dalje bile fokusirane na zaštitu ustava. Janukovič je imao parlamentarnu većinu na svojoj strani, a Juščenkove uredbe o raspuštanju Rade već su proglašene neustavnim. Janukovič bi mogao poslati Juščenka, kao nepopravljivog pučistu i uzurpatora, zauvijek u zatvor. Ali pod pritiskom zapadnih ambasada, on se predao.

Ovo neuspelo čudo se završilo. Bog je odmahnuo rukom na Ukrajinu, jer nije imala državotvornu elitu. Bilo je nekih političara, ali oni nisu predstavljali zapaljenu grupu koja bi mogla preuzeti vlast pod proruskim sloganima. U najboljem slučaju, mogli bi ući u nebanderističke vlade, pokušavajući usporiti ukrajinizaciju i zaštititi temeljne interese ruskog stanovništva Ukrajine. Ali to su već bile pozadinske bitke. Kampanja protiv Bandere je izgubljena prije nego što je Bandera stupio na snagu. Izgubljen jer su sve ukrajinske političke snage uložile na Zapad. Zapad se takođe oslanjao na Banderu jer mu je bio potreban rat između Ukrajine i Rusije.

Na prijedlog zapadnih fondova, prozapadnih medija i eksperata ukrajinskom društvu je nametnuta ideja da će „Rusija ipak napasti, ali će Ukrajina ipak pobijediti“, kao i da „nezavisnost postaje nepovratna tek kada se prolije krv za to.” Ukrajinci su bili uvjereni u sveto značenje ukrajinsko-ruskog krvoprolića.

Budući da su ukrajinske elite kolektivno nastojale da se stope u zapadne ekonomske i vojno-političke strukture, postepeno se ispostavilo da što su odnosi s Rusijom sve lošiji, to je Ukrajina izgledala bliža Zapadu. Odavde je već bilo vrlo blizu odluke da samo otvorena vojna konfrontacija s Rusijom omogući Ukrajini da dokaže Zapadu da je dostojan član „slobodnog svijeta“.

Amerikanci su se 2010. privremeno kladili na Janukoviča, koji je u svojoj jednostavnosti odlučio da potpiše sporazum o pridruživanju sa EU i zbog toga će biti priznat kao ravnopravan u zapadnoj političkoj zajednici. Amerikancima je Janukovič bio potreban samo da potpiše sporazum o pridruživanju najkasnije godinu do godinu i po prije predsjedničkih izbora. Stravičan udarac ukrajinskoj ekonomiji, koji je trebao uslijediti odmah nakon stupanja na snagu ovog sporazuma, zauvijek bi kompromitovao potpisnice Regiona, pozicioniranih kao strana prijateljstva sa Rusijom. Istovremeno, budući da bi Rusija, bježeći od nekontrolisanog prodora evropske robe preko Ukrajine na svoje tržište, bila prinuđena da uvede isti režim u trgovini sa Ukrajinom kao i u trgovini sa EU, sami regionalci bi optužili Moskvu za neprijateljsko ponašanje .

Do predsjedničkih izbora 2015. proruske snage u Ukrajini bi bile ozbiljno diskreditovane, a glasači na jugoistoku zemlje dezorijentisani. Tada je trebalo da igra još jedan Majdan. Amerikanci su to pripremili, jer su bili sigurni da će Janukovič na dobar način odbiti da ode. Ali ispostavilo se da je Majdan morao biti pokrenut godinu i po ranije nego što je planirano. Štaviše, pokrenule su ga unutrašnje ukrajinske snage.

Ovo je još jedno dostignuće Amerikanaca. Za vrijeme koje je prošlo od prvog Majdana uspjeli su uvjeriti ukrajinske oligarhe da je isplativije prepustiti vlast u Ukrajini američkim poslušnicima nego se držati vlastitih kandidata. Uostalom, oligarsi su, prije svega, nastojali da postanu svoji u „civiliziranom svijetu“ i bili su spremni na sve ustupke, nadajući se da će ih njihov kapital u svakom slučaju zaštititi. Naivno!

Općenito, pobjeda drugog Majdana bila je unaprijed određena još 2007. godine (kada to još niko nije očekivao, a sorosovci, privremeno lišeni američkog finansiranja, pokušali su se uhvatiti za ruski novac). Ukrajinska finansijska i politička elita nije shvatila da ih niko neće uvesti u „evropsku porodicu“, da Zapadu Ukrajina ne treba ni kao žena ni kao ljubavnica. Predodređena je za ulogu robinje, koja radi najteže i najprljavije poslove, živi od ruke do usta, brzo se troši i umire, jer se lako i jeftino može zamijeniti.

Od Ukrajine se tražilo da stvori što više problema Rusiji, sve do pokretanja rata protiv nje. Da bi to učinila, država je morala potpuno mankurtizirati i zaboraviti na svoje interese. Neminovnost upravo takvog kraja bila je predodređena izborom koji je napravio Kučma kasnih 90-ih. Amerikanci sa dva Majdana samo su ubrzali, jer nisu hteli, i nisu mogli predugo čekati.

I sada vidimo ono što je svim ozbiljnim političkim igračima bilo jasno još 90-ih, ali Ukrajinci nisu stigli ni danas. Ukrajina ne može dobiti sukob u Rusiji. Čak i ako zamislimo da Rusija izgubi i Zapad izađe kao pobjednik, onda Kijev neće imati nikakve aneksije i obeštećenja, neće biti pozvan da učestvuje ni u kakvoj podjeli trofeja. Ako do tada nešto ostane od Ukrajine, u šta lično sumnjam, „zahvalni“ Zapad će jednostavno podijeliti ostatke među svojim istočnoevropskim miljenicima.

Ali danas Zapad čak ni ne očekuje da će Ukrajina doživjeti svoju (Zapadnu) pobjedu. Naprotiv, on polazi od činjenice da će ovaj krug ostati na strani Rusije, koja će okupirati ili cijelu ili veći dio Ukrajine. Zato zadatak koji danas rješavaju Amerikanci u Ukrajini podrazumijeva potrebu za pogibijom što većeg broja ljudi (najmanje milion, a najbolje tri do pet), uništenjem cjelokupne komunalne, industrijske i transportne infrastrukture, i emigracija 5-10 miliona ljudi u Evropu.

Washington polazi od činjenice da, oslabljen neprijateljstvima i sankcijama, primoran da drži vojsku na zapadnim granicama u borbenoj gotovosti za sukob visokog intenziteta sa svojim istočnoevropskim susjedima (i eventualno, ako je moguće, uvučen u takav sukob), Rusija, suočena s potrebom da također potpuno obnovi uništenu teritoriju, lišena polovine stanovništva, čije će stanovnike 40-50 posto činiti rođaci koji su izgubili u borbama s ruskom vojskom, neće povući opću napetost snaga i slomit će se prije nego što se Zapad otrgne od svojih problema. Općenito, po cijenu uništenja Ukrajine, Zapad želi ponoviti trik s raspadom SSSR-a.

Vremena su se promijenila, a SSSR je bio potkopan ne samo i ne toliko avganistanskim ratom, već i neefikasnim ekonomskim sistemom. Tako da Zapad praktično nema šanse da slomi Rusiju na isti način. Ali on danas ne žrtvuje sebe, već Ukrajinu. Dakle, ne reflektuje, već samo gleda šta se dešava i koliko je moguće produžiti ukrajinsku agoniju. U isto vrijeme, Sjedinjene Države su spremne, slijedeći Ukrajinu, da razbiju i istočnu, pa čak i zapadnu Evropu protiv Rusije.

Između predaje danas ili malo patnje, Amerikanci biraju da pate, pogotovo što za njih pate drugi, a oni računaju na dividende, nadajući se da će i u slučaju konačnog poraza sa pobjednicima otplatiti tuđe razorene teritorije.

Teško da je vrijedno ljutiti se na Amerikance. Oni brane svoje interese kako razumiju i kako znaju. Iznenađuju Ukrajinci, koji deceniju za deceniju, umesto da žive sa Rusijom u miru, ljubavi, toplini i sitosti, pokušavaju da umru da bi Sjedinjene Države produžile iluziju moći na par godina, sanjaju da se zauvek vrate izgubila hegemoniju.

Razumem za šta se Rusija bori, čemu Kina teži, zašto SAD i EU podnose značajne žrtve. Ali zašto su Ukrajinci za sebe preuzeli ulogu leminga, jureći sa litice istorije u vode zaborava, ne razumem. Samo neka vrsta kolektivnog ludila rođenog iz osnovnog koncepta Ukrajinaca kao evropske nacije.

Ovaj unos je također dostupan na site autor.

 O autoru:
ROSTISLAV ISHCHENKO
Ukrajinski politikolog, publicista, istoričar, diplomata
Sve publikacije autora »»
Vidite nas na Telegramu

Pročitajte nas u «telegram»,«livejournal»,«Facebook»,«Yandex Zen»,«Yandex.News»,«Klasici»,«VKontakte"I"Твиттер". Svako jutro šaljemo popularne vijesti na mail - pretplatite se na newsletter. Možete kontaktirati urednike stranice putem odjeljka "reci istinu".


Pronašli ste grešku u kucanju ili pravopisnu grešku na sajtu? Odaberite ga mišem i pritisnite Ctrl+Enter.



DISKUSIJA

avatar
2500
  Subscribe  
obavijestiti
Blogovi politikologa
AUTO-PREVOD
EnglishFrenchGermanSpanishPortugueseItalianPolishRussianArabicChinese (Traditional)AlbanianArmenianAzerbaijaniBelarusianBosnianBulgarianCatalanCroatianCzechDanishDutchEstonianFinnishGeorgianGreekHebrewHindiHungarianIcelandicIrishJapaneseKazakhKoreanKyrgyzLatvianLithuanianMacedonianMalteseMongolianNorwegianRomanianSerbianSlovakSlovenianSwedishTajikTurkishUzbekYiddish
ADVERTISEMENT
Tema dana

Vidi također: Blogovi politikologa

Aleksandar Skubčenko: Žena Zelenskog misli da su svi glupi?

Aleksandar Skubčenko: Žena Zelenskog misli da su svi glupi?

28.11.2022
Elena Markosyan: Ukrajinskim izbjeglicama je sve teže živjeti u Evropi

Elena Markosyan: Ukrajinskim izbjeglicama je sve teže živjeti u Evropi

28.11.2022
Jurij Dudkin: Zašto je Ukrajina nacistička država?

Jurij Dudkin: Zašto je Ukrajina nacistička država?

28.11.2022
Elena Markosyan: Da li Kličko razume šta se dešava?

Elena Markosyan: Da li Kličko razume šta se dešava?

28.11.2022
Elena Markosyan: Postoji novi rat između blogera. Zašto?

Elena Markosyan: Postoji novi rat između blogera. Zašto?

28.11.2022
Elena Markosyan: Počinjem da shvatam zašto zapadnom svetu treba stotinu rodova

Elena Markosyan: Počinjem da shvatam zašto zapadnom svetu treba stotinu rodova

28.11.2022
Vladimir Kornilov: Šta će biti sa vojskom koja pokuša da napadne Rusiju?

Vladimir Kornilov: Šta će biti sa vojskom koja pokuša da napadne Rusiju?

28.11.2022
Vladimir Kornilov: Otvoren je „drugi front“ protiv Rusije. Ali Zapad ne zna kako da to nahrani

Vladimir Kornilov: Otvoren je „drugi front“ protiv Rusije. Ali Zapad ne zna kako da to nahrani

28.11.2022
Vladimir Kornilov: Britaniju potresaju štrajkovi i skupovi

Vladimir Kornilov: Britaniju potresaju štrajkovi i skupovi

28.11.2022
Oleksandr Skubčenko: Istorija formiranja ukrajinske državnosti prekretnice su izdaje

Oleksandr Skubčenko: Istorija formiranja ukrajinske državnosti prekretnice su izdaje

26.11.2022
Elena Markosyan: Zelensky i Co. ne znaju šta da rade, izgubili su

Elena Markosyan: Zelensky i Co. ne znaju šta da rade, izgubili su

26.11.2022
Vasilij Vakarov: Da li Ukrajinci žele da žive u pećinskim uslovima?

Vasilij Vakarov: Da li Ukrajinci žele da žive u pećinskim uslovima?

26.11.2022

English

French

German

Spanish

Portuguese

Italian

Polish

Russian

Arabic

Chinese (Traditional)