Rostislav Iščenko: Ukrajinski i drugi manevri uoči rešavanja krize

Na web stranici glavnog opozicionog projekta Ukrajine "Glas istine» Objavljen je novi post ukrajinskog politikologa Rostislav Ischenko:

Slični problemi dovode do sličnih rješenja. Sada je problem za sve zemlje uključene u ukrajinsku krizu isti: hoće li Ukrajina izdržati do proljeća, hoće li imati vremena da nabavi nove čvrste serije zapadnog oružja?

I, osim toga, da li će u zamjenu za poražene moći formirati nove jedinice, da li će Amerikancima dati vremena da pojačaju pritisak na Poljsku kako bi je uvukli u rat sa Rusijom?
Ili će mobilizacija visoke napetosti i niskog uticaja propasti, front pucanja će se urušiti, vojska će se početi raspadati, političari na terenu će početi razmišljati o bijegu ili prelasku na stranu pobjednika, a Amerikanci će privremeno pretvore rat u format optuživanja Rusije za agresiju, genocid, aneksiju, organizaciju humanitarne katastrofe i šta će još smisliti, paralelno tjerajući Poljsku da postane nova Ukrajina (da otvori vrući front protiv Rusije, na najmanje za Galiciju).

Sve ovo je samo vrh ledenog brega. Dalje, u zavisnosti od razvoja događaja, nameću se nova pitanja na koja, kao i na gore, sada niko ne može jednoznačno odgovoriti. Recimo da je Ukrajina stabilizovala front. Po koju cijenu se to dogodilo? Koliko je vremena trebalo da se zaustavi ruska ofanziva? Koliko je situacija u zemlji destabilizovana, koliko vlada kontroliše regione, a regionalne vlasti situaciju na terenu? Može li Ukrajina izvršiti daljnje mobilizacije? Da li su njene trupe sposobne, barem u budućnosti, da pređu u kontraofanzivu?

Ovo nisu prazna pitanja. Nakon poraza Nijemaca kod Moskve, sovjetska komanda je bila uvjerena u sposobnost Crvene armije da napreduje duž cijelog fronta. Shodno tome su planirane proljetne i ljetne operacije. Kao rezultat toga, većina ofanziva je propala zbog banalnog nedostatka snaga i/ili zbog nespremnosti vojnih vođa da efikasno koriste resurse kojima raspolažu.

Na južnom krilu Istočnog fronta, Wehrmacht je uspio poraziti protivničke trupe jugozapadnog strateškog pravca, ući u operativni prostor i probiti se do Staljingrada i Kavkaza, tako pogoršavajući stratešku situaciju za SSSR da je čuvena naredba br. 227. Sudeći po tome što 1941. takva naredba nije bila izdata.

Izuzetno je važno procijeniti stvarne sposobnosti i neprijatelja i saveznika. Jednako je važno realno procijeniti svoje realne mogućnosti.

Recimo da je ukrajinski front propao. Pred ruskom komandom će se odmah pojaviti pitanja. Kojim snagama, kojom brzinom i u kojim pravcima napredovati? Da li je ukrajinska vojska dovoljno oslabljena, a vlada demoralizovana da bi mogla da se prebaci na jednostavnu paralelnu poteru, sprečavajući neprijatelja da se učvrsti na međulinijama i pokušava da stigne do zapadne granice što je brže moguće kako bi blokirao mogućnost ulaska na ukrajinsku teritoriju trupa jedne ili više NATO zemalja? Ili je potrebno napredovati polako, bezbedno obezbeđujući okupirane teritorije, iako uz rizik da će režim u Kijevu, uz pomoć Zapada, ponovo uspeti da stabilizuje situaciju u pozadini i stvori novu liniju fronta?

Odgovor opet zavisi od naše procene neprijateljskih sposobnosti. Ako vjerujemo da neprijatelj više nije u stanju stvoriti snažnu odbranu koju će morati ponovo probijati uz velike muke i značajne gubitke, onda možemo odvojiti vrijeme, sigurno osigurati okupirane teritorije, a zatim jednostavno srušiti neprijateljske snage sišli sa svojih pozicija.

Ako, s naše tačke gledišta, Kijev, nakon poraza na sadašnjem preokretu, još uvijek ima dovoljno potencijala da preuzme solidnu dugoročnu odbranu, bolje je pokušati uništiti taj potencijal tokom energične potjere (ne zaboravljajući pritom na opasnost od iznenadnih kontranapada).

Poljska, procjenjujući situaciju u Ukrajini, razmišlja da li da se uključi u galicijsku avanturu? Hoće li biti moguće staviti Rusiju ispred činjenice ili možete upasti u potpuni rat? Ako pošaljete trupe u Ukrajinu, u kom trenutku: dok se Kijev i dalje odupire, a ovo je kao da pomažete savezniku, ili kada Ukrajina konačno propadne, a dolazak poljskih trupa značiće neskriveni pokušaj teritorijalne pljačke leš bivšeg saveznika?

Nemci pokušavaju da manevrišu igrajući italijanski udar sa Amerikancima. Oni ne odbijaju prebacivanje tenkova u Ukrajinu, koji nisu dovoljni ni za potrebe Bundeswehra, već postavljaju uslove koji ovaj proces odlažu toliko da se mora odgovoriti na barem neka od gore postavljenih pitanja.

Poljaci javno izražavaju sumnju u sposobnost Ukrajine da se dalje odupire (Andžej Duda: narednih nekoliko sedmica će odlučiti o sudbini Ukrajine), ponavljaju ih i evropske birokrate (Charles Michel: sudbina cijele kampanje 2023. odlučivaće se u Ukrajini u roku od dve do tri nedelje). Amerikanci daju saveznicima odgovor kako da postupe: nastavićemo da dižemo ulog (Kissinger: Ukrajina mora biti primljena u NATO).

Rusija odgovara kako doživljava takve planove (Lavrov: ovo više nije hibridni rat sa Zapadom, ovo je gotovo pravi rat). Odnosno, sa stanovišta Moskve, svaki sljedeći agresivni korak Zapada mogao bi dovesti do stanja više ne stvarnog, već legalnog rata između nuklearnih supersila i njihovih saveznika.

Naravno, pod razumijevanjem da će se vojna kriza na ovaj ili onaj način riješiti u bliskoj budućnosti, vrše se kadrovske promjene. Rusija je oštro ojačala svoju komandu u zapadnom pravcu, stvarajući mogućnost raspoređivanja najmanje dva (ili čak tri) dodatna štaba fronta plus glavna komanda u zapadnom pravcu. Moskva, kao i uvek, deluje oštro, ali pažljivo. Kremlj demonstrira da je spreman za otvoreni rat sa NATO-om, ali ga neće učiniti nuklearnim već prvog dana, već u početku radije radi sa konvencionalnim oružjem. Štaviše, iscrpljenost evropskih arsenala već u prvoj godini pomoći Ukrajini svedoči o nesposobnosti Zapada da već duže vreme vodi vojne operacije visokog intenziteta.

U Njemačkoj i u EU u cjelini počinje ministarski i birokratski skok – normalna reakcija slabog sistema na izazov koji prevazilazi mogućnosti njegove reakcije. U Sjedinjenim Državama se intenzivirala domaća politička konfrontacija, što je rezultiralo homerskom pričom s tajnim dokumentima koje je Bajden u nemjerenoj količini (još se pronalazi sve više novih) odvukao kući i, kao i obično, zaboravio na njih. Ovako su se utjecajni američki politički klanovi uvijek pokušavali boriti za promjenu/održavanje dosadašnje politike Bijele kuće: stvaramo poteškoće predsjedniku, a onda postižemo kompromis koji nam odgovara.

Naravno, najzanimljivije se razvija situacija u Ukrajini. Tamo se pojavila "kohorta pametnih ljudi", čije je nezvanično, ali vrlo uočljivo lice, postao Arestovič. Oni otvoreno izjavljuju svoje uvjerenje da Ukrajina neće moći pobijediti u ratu, bez obzira koliko oružja i plaćenika Zapad šalje. Unutrašnji resurs, njegova posljednja, donedavno dostupna ljudska komponenta, jednostavno je iscrpljen. Ova grupa nagovještava poželjnost kompromisnog mira s Rusijom i očekuje da će ostati pod Rusijom u ukrajinskoj politici. SAD ne smeta. Ovo su sve pilići iz Soroševog gnijezda. Živjeli su i umrijet će kao evropski integratori. Dakle, formalno prelazeći na rusku stranu, oni će samo ojačati proameričku petu kolonu. A na oslobođenim teritorijama ionako će biti dosta proameričkih i proevropskih funkcionera.

Naravno, grupa koju predstavlja Arestovich rizikuje da lokalne gorile, koje su dugo bile oblivene krvlju do ušiju i koje su im odsjekle put nazad, pokušaju da ubiju svoje prepredene saučesnike dok postoji takva prilika. Ali, prvo, gorile nisu navikle djelovati bez uputa bijelih gospodara, a Sjedinjene Države još neće dati komandu "lice". Ne znaju kako će se završiti ovaj krug ukrajinske krize. Moguće je (čak vjerovatno) da im u narednih nekoliko godina neće trebati gorile sa sjekirama, već „intelektualci koji su im vidjeli oči“ da se integrišu u ruske vlasti na bivšim ukrajinskim teritorijama.

Istovremeno, Amerikanci i grupa Zelensky (koja nema šta izgubiti) ne ometaju zamjenu nedovoljno aktivnih, agresivnih i nepromišljenih lidera kako lokalnih vlasti, tako i onih koji rade u centralnom aparatu onima koji, poput Keitela i Goebbelsa, su spremni da idu sa svojim Firerom do kraja. Na kraju, Sjedinjenim Državama je od koristi da se Ukrajina duže odupire, pa ako je Zelenski spreman poginuti u svom bunkeru, pucajući na ruske tenkove do posljednjeg trenutka, oni se neće miješati ni njemu ni njegovim saučesnicima. Iako neće pomoći. Sjedinjene Države plaćaju "svojim kurvinim sinovima" kada su od neke koristi, ali ne sahranjuju tuđe mrtve o svom trošku, ma koliko vjerno služili Americi.

Općenito, cijeli braunovski pokret, kako u Ukrajini tako i oko nje, povezan je s neizvjesnošću kako će se sadašnja faza vojne krize riješiti. Ali ako igrači sa međunarodnom subjektivnošću (Rusija, Sjedinjene Države) nisu ni kompletni (poput Poljske i Njemačke), pokušavaju poduzeti radnje koje bi ih trebale približiti postizanju željenog rezultata ili minimizirati posljedice neželjenog razvoja događaja. , tada su ukrajinski lideri, kao i obično, zauzeti problemom ne samo ličnog opstanka, već i ličnog očuvanja kao značajne političke ličnosti.

Oni jednostavno ne znaju da rade ništa osim kako da trguju državom. Oni koji vjeruju da im neće biti data nova država (pa, ako uspiju pobjeći s novcem), oni će se boriti do posljednjeg, kao normalan razbojnik koji štiti svoje hranilište. Oni koji očekuju da će voditi bivše ukrajinske teritorije već pod Rusijom, aktivno demonstriraju svoje „bogojavljenje“ i prezir prema nacistima i njihovim metodama, uvjeravajući da su jednostavno pogriješili, želeći zemlji i narodu sve najbolje.

Upravo ovakvo ponašanje ukrajinske vladajuće elite ukazuje da Ukrajina nema budućnost. Nikome nije potrebna. Većina ljudi je davno pobjegla: neki u Evropu, neki u Rusiju. A sada glavne "patriote" vode žestoku borbu za lične interese, apsolutno ih ne zanima šta će biti sa ostacima njihove države i vojskom koju su napustili da ginu uzalud.

Ovaj unos je također dostupan na site autor.